GORAN GALIĆ

Freelance marketing stručnjak, Tokio

Interview People // 17.12.2015.
DSC_0683_Fotor_Fotor

 

Razgovarali smo sa Goranom Galićem o njegovom odlasku u Japan i njegovim iskustvima života u ovoj fascinantnoj zemlji. Kroz novu kolumnu koju će pisati za Breakfast, Goran će nam približiti život, ljude, nove ideje, kreativnu scenu, umetnost, neobičnosti, bizarnosti, trendove i fenomene zemlje „izlazećeg sunca“. 

 

Kako počinje tvoj dan u Tokiju?

Nisam jutarnji tip, nažalost. U Japanu bi to bila prednost, obzirom da sunce ranije izlazi.

“Logistički”, dan mi počinje na podu jer spavamo na futonima, u „tatami“ sobi. Ima nešto lijepo u tome, nekako mi se čini prirodnije. Naravno, znao sam i prije spavati na podu, ali kad ti to postane svakodnevica, počneš to nekako drugačije gledati i cijeniti. U sobi nemamo najmještaja, čak ni slika po zidu. Počinjem stvarno uživati u minimalizmu koji je tu sveprisutan.

Nastojim se probuditi sa suprugom, volimo skupa doručkovati, prije nego ona ode na posao. Smiješno je da ona preferira omlet i toast, dok sam se ja zaljubio u rižu i miso juhu.

 

DSC_0121_Fotor

Foto: Goran Galić

 

Kakva su bila tvoja znanja i očekivanja pre odlaska u Japan, a kakve su ti bile prve impresije?

Ne mogu reći da sam znao previše o Japanu, mada je moja supruga Japanka. Kad smo odlučili preseliti se u Tokio, najviše sam razmišljao o veličini grada – nisam mogao zamisliti prostor na kojem koegzistira 35 milijuna ljudi.

Prve impresije… Sjećam se, kad smo putovali sa aerodroma, u vlaku je bilo jako puno visećih ručki za ljude koji stoje na nogama. Sigurnost i udobnost je prioritet u Japanu. To me još uvijek fascinira. Na svakom koraku su ljudi koji paze da se ne dogodi neki tip nezgode.

Svi oni treninzi u korporacijama o sigurnosti na radu mi se sada čine smiješni, kada vidim koliko se u ovoj zemlji usitinu ulaže u prevenciju i sigurnost građana u svakom trenutku.

 

Koji su glavni izazovi života u milionskoj postmodernoj metropoli kao što je Tokio?

Bez imalo razmišljanja, jezik, jezik, i jezik. Rekao bih da je to jedini izazov koji imam za sada. Očekivao sam visoku razinu engleskog jezika – Tokio je ipak jedna od top metropola u svijetu. Međutim, teško je komunicirati sa Japancima bez znanja jezika, a i snalaziti se po gradu bez interneta je gotovo nemoguće, jako je malo oznaka na stranim jezicima.

Međutim, moram pohvaliti organizaciju u gradu. Nakon nekog vremena, kad shvatite sustav, zapravo je vrlo jednostavan, logičan i funkcionira perfektno.

 

Foto: Goran Galić

Foto: Goran Galić

 

U Zagrebu si pre odlaska imao dobar posao u međunarodnim kompanijama. Nakon preseljenja u Tokio, odlučio si da kreneš u nekom drugom smeru i probaš nove stvari. Kakvi su tvoji utisci za sada?

Puno toga se poklopilo, ne mogu reći da sam planirao sve ove promjene. S druge strane, uvijek sam bio spreman na mogućnost promjene, jer sam bio svjestan da je prošlo vrijeme generacije naših roditelja. Drugim riječima, rad u korporaciji me je naučio da sigurnost, stabilnost, dugoročno planiranje, jednostavno ne postoje. Mi nećemo raditi u jednoj kompaniji 40 godina i tamo dočekati mirovinu.

Trenutno sam se posvetio učenju jezika, i freelancam koliko god stignem. Ovo je bio odličan trenutak da probam unovčiti svoja znanja na drugačiji način, i da se pokušam baviti stvarima koja su me uvijek zanimala. Dugo sam razmišljao o tome. Bilo bi možda lakše nastaviti baviti se marketingom u nekoj od korporacija, ali želim probati život van komfort zone. Ako ne budem zadovoljan/uspješan, izvjesit ću bijelu zastavu, i vratiti se onome što znam raditi. Ali bar ću znati da sam probao. Dojmovi do sada.. Supruga me podržava, dobro je!

 

Sigurno si na svom primeru osetio da je učenje jezika efikasnije kada paraleno upoznaješ kulturu iz koje potiče. Koliko su Japanci otvoreni za integraciju stranaca u njihovo društvo, koliko uspevaš da se uključiš u njihove tokove?

Meni je svakako lakše integrirati se u društvo zbog supruge. Naravno, jezik je puno lakše učiti ako ste u Japanu, ali ne samo zbog toga što ga konstantno slušate. Jako je važno promatrati ljude dok pričaju. Dojma sam da “body language” u nijednom jeziku nije važan koliko u japanskom. Osim toga, ton i pristup sugovorniku mjenja se obzirom s kime razgovarate. Puno sam naučio već od kada sam došao, ali vjerujem kako sam tek “ugledao” vrh sante leda, i da se ispod površine krije još toliko levela komunikacije.

Neki će reći nedovoljno, ali Japan se rapidno mjenja što se tiče pristupa strancima. Činjenica je da je Japan jedno od najhomogenijih društava na svijetu. Međutim, na televiziji je jako puno stranaca koji pričaju Japanski, jako je velika potražnja za profesorima engleskog jezika itd. Svakako, za integraciju u društvo prvo treba krenuti od sebe, i biti spreman prihvatiti određene standarde ponašanja, poštivati kulturu u koju dolaziš. Mislim da u tom smislu, ni jedna kultura nije drugačija i svaka će vas rado prihvatiti, odakle god dolazili, koje god religije prakticirali, itd.

 

IMG_1841_Fotor

Foto: Goran Galić

 

Dolaziš sa Balkana koji ima bogato gastronomsko nasleđe. Možeš li nam reći više o japanskoj kuhinji i njenim specijalitetima?

Istina, treba se malo odmaknuti da shvatiš koje bogatstvo kulture, jezika, kulinarstva i tako dalje, imamo na Balkanu. Zapravo, cijeli taj naš dio Europe. Ako je išta dobro došlo od svih tih ratova kroz povijest je da danas uživamo u ostavštini svih tih naroda koji su ostavili jake pečate u našim kulturama. Kulinarstvo je svakako dobar primjer. Toliko je utjecaja kroz povijest, od Turske, Italije, Mađarske, itd.

Gledajući iz sadašnje perspektive, ne mogu se pomiriti sa time da mi se čini da ipak ne cijenimo hranu dovoljno, niti ju znamo dovoljno dobro prezentirati u svijetu. Možda se nećete složiti sa mnom. A možda je i Japan počeo utjecati na mene više nego sam to očekivao.

Da se vratim na vaše pitanje. Razlike u prehrani svakako ima. I u pristupu hrani općenito. Nekad imam dojam da supruga više voli ručak, nego mene! Šalu na stranu, riječ „oishii“ (ukusno), je uz „sumimasen“ (oprostite), najkorištenija riječ u japanskom jeziku. Često vidim roditelje koji u restoranu pitaju djecu da li im je hrana ukusna. Na televiziji je hrana najzastupljenija tema. Festivali hrane su svakodnevni, Japanac zna iz kojeg dijela Japana je najbolja jabuka, mango, ili iz koje zemlje kupiti maslinovo ulje, pršut, ili vino. U dućanu se gledaju etikete, gdje je što uzgojeno, ispred restorana koji nude dobar sushi, tempuru ili ramen , čeka se se u redu. Jer za tih 30 minuta se isplati čekati dodatnih 30.

Volim isticati kako mi ne posjedujemo velike tanjure. U Japanu su nepotrebni, jer tipičan obrok je sastavljan od minimalno 5 vrsta jela, serviranih na malim tanjurima. Japanci vole dijeliti hranu, pa tako rijetko u restoranima naručujete za sebe, već se naručuje grupno.

I prije sam znao da sushi nije jedina japanska hrana, ali iznenadio sam se koliko je raznovrsna i bogata kuhinja. A u isto vrijeme jednostavna za pripremu. Volim kuhati i trenutno uživam u pripremi japanske hrane. Srećom, supruga obožava i balkansku prehranu, pa nerijetko radimo variva, tjestenine, itd.

 

Foto: Goran Galić

Foto: Goran Galić

 

Koliko se društvene konvencije u Japanu razlikuju u odnosu na Evropu? U kojoj meri su u japanskom društvu prisutne tradicionalne vrednosti?

Rekao bih ekstremno prisutne, ali na dobar način. Siguran sam da postoji i izreka koja bi to definirala, a išla bi otprilike ovako: “Ne radi ništa što ljude oko tebe stavlja u nelagodan položaj.” Osjeća se jako veliko poštovanje, u svakom segmentu društva. U jeziku mi se čini da su najčešće riječi koje koriste “oprostite” i “molim”. Nekad me iznenađuje “sablasna” tišina u metrou, kojim se dnevno voze milijuni Japanaca. Odnos prema starijima je pak neka nova razina ponašanja, koju u ovom trenutku ne mogu još do kraja razumjeti. Shvaćam da postoji način pričanja sa starijima, u smislu korišenja drugačijeg vokabulara “iz poštavanja”.

 

IMG_0978_Fotor

Foto: Goran Galić

 

Do nas svakodnevno stižu bizarne slike raznovrsnih fetiša, subkultura i kultova iz zemlje izlazećeg sunca. Koliko su ove pojave zaista zastupljene u japanskog društvu i koliko su primetne u svakodnevnom životu?

Tokio je grad u kojem svatko može biti to što jest. Javno. Nerijetko po gradu srećem ljude obučene u likove iz mangi ili anime, dečke obučene u stilu 60-ih sa Elvis Prestley frizurama, itd. U školi imam dečka koji ponekad dođe obučen u anima ratnika, i na to nitko ne reagira, osim nas zapadnjaka. Barem javno, čini se da nema osude društva prema drugačijim ljudima. Japanci su to shvatili kao odobravanje da svoje interese odvedu do ekstrema, pa tako postoje klubovi za sve interese, ponekad toliko ekstremni da izazivaju osjećaj neugode. Npr, bio sam u “Maid” caffe-u u kojem vas poslužuju djevojke koje izgledaju kao djevojčice obučene u sluškinje. Ako želite naručiti, morate ih pozvati izgovarajući “mjau-mjau”, istovremeno oponašajući mahanje “mačjim šapama”.

 

Trčanje je tvoj svakodnevni hobi, ali i način da upoznaš grad. Da li bi mogao da nam približiš slike sa ulica Tokija?

Trčanje sam “otkrio” prije koju godinu. Čini mi se da je idealan sport za zaposlene ljude, pogotovo one koji se bave stresnim poslom. Tokio je pun predivnih parkova koji su većinom blizu metro stanica, na kojima mozete ostaviti “opremu” u pretincima. Trčanje je odličan način za upoznavanje grada. Svakako bi preporučio krug oko Careve Palače, idealnih 5km za upoznavanje jedne od top destinacija u gradu.

 

 

Veliki si ljubitelj muzike, fotografije, hrane, pišeš poeziiju… Na koji način uspevaš da kanališeš sve ove strasti i gde pronalaziš inspiraciju?

Bilo bi pretenciozno reći da sam jako dobar u nečemu što ste gore naveli. Mislim da je nabolje reći da koketiram sa različitim oblicima kreativnog izričaja. Žao mi je da ne sviram neki instrument. Sjećam se da kad sam krenuo u osnovnu školu, mama me je htjela upisati u gradsku glazbu. Žao mi je da je ljubav prema (tada) AC Milanu prevagnula i da sam, misleći kako cu jedan dan nositi crno crveni dres, se posvetio nogometu. Nikad nije kasno. Trenutno razmišljam o klavijaturi…

Inspiracija je vjerujem uvijek ista. Ljudi. Ja sam apsolutni ljubitelj ljudi. Svi hobiji su samo rezultat neke emocije koju u meni izazovu ti ljudi. Bilo pozitivne ili negativne. Kad fotografiram zgradu, jedem novu hranu, ili slušam muziku, zapravo razmišljam o ljudim koji su to kreirali, pokušavam ući u njihov svijet, ili shvatiti ga na svoj način.

 

Reci nam malo više o kolumni koju ćeš pisati za Breakfast?

Ideja je vrlo jednostavna. Ljudi. Za mene tu sve počinje i završava. Imam nevjerojatno puno vjere u ljude, i divljenja prema onome što rade. Treba jako puno hrabrosti za pokušati drugačije stvari, i takve ljude ću pokušati što više predstavljati. Moj prvi članak će biti o knjižari sa jednom knjigom.

Naravno, bit će tu i dosta tema o Japanu, tradicionalnom, suvremenom, bizarnom. Ideja je predstaviti Japan, ali ne na način vodiča – gdje pojesti najbolji sushi, ili koji hram posjetiti – već fokusirati se na nove ideje, kreativnost, urbanizam. Spomenuo sam vodič. Neka ovo bude alternativni vodič za Japan.

 

Na čemu si trenutno najviše angažovan?

Škola najviše. Vratio sam se u studentske klupe, učim japanski. Dosta je zahtjevno, ali posvađat ću se sa sobom ako i pomislim na odustajanje. Moja supruga priča hrvatski i jedino je fer da i ja naučim njen jezik.

Pisanje kolumne će svakako uzeti dosta vremena i veselim se jako tome, jer ću jednim potezom ujediniti više strasti koje imam, pisanje, fotgrafiranje, ljubav prema dizajnu, umjetnosti itd. Tokio je idealan, tolika je koncentracija kreativnog i urbanog da će zapravo biti teško odabrati temu svaki tjedan.

 

Muzika koju slušaš

Zadnje što sam danas slušao je Danski bend Efterklang, Piramida album iz 2012. Spot za pjesmu Sedna je sniman u Zagrebu.

Počinjem lagano otkrivati bendove u Japanu. Jučer sam naletio na novi bend D.A.N. Imaju super pjesmu, Ghana.

 

Film koji si nedavno pogledao

Baš neki dan sam opet pogledao Cafe Lumiere, japanski film, taiwanskog redatelja Hou Hsiao-Hsien, homage japanskom redatelju Yasujiro Ozu. Zbunjujući opis, ali svakako savjetujem za pogledati. Odlična drama koja u centar stavlja trudnu Japanku i njen odnos sa sredinom i obitelji.

 

Knjiga koju preporučuješ

Iako napisana 1970., čini mi se nikad aktualnija u našem podneblju, Being there, Poljaka Jerzy Kosinskog. Satirički roman o priprostom vrtlaru, koji spletom okolnosti dobiva priliku biti dio visoke politike, a sve kao rezultat ponavljanja fraza koje je naučio na televiziji i obrađujući vrt.

U Hrvatskoj su trenutno nikad neizvjesniji izbori, kako stvari stoje mogli bismo imati i nestranačkog premijera. Nadam se ipak stručnom čovjeku, a ne vrtlaru.

 

Sajt koji svakodnevno posećuješ

Vizkultura, pogotovo od kad sam se odselio. Volim popratiti što se događa doma u svijetu dizajna, umjetnosti itd.

Dizajn.hr

Breakfast

 

Šta uvek nosiš sa sobom

Trenutno slušalice. Često slušam wtf podcast dok putujem u školu, ili dok trčim. Svakako preporučam. Marc Maron, američki komičar, intervjuira ljude iz svijeta glazbe, arhitekture, dizajna, glume itd.

Preporučam podcaste generalno. Dobar način za naučiti nešto novo, pogotovo ako ne volite čitati, ili ne možete sjediti na jednom mjestu. Tenisice, smart phone i slušalice. Počnite sa 2, 3 km. Bit ćete sretniji.

 

Omiljeni tokijski doručak i mesto za doručak

Kao što sam prije spomenuo, nisam baš jutarnji tip, pa doručak u gradu i nije nešto što redovito radim. Ali ako me pitate za gdje volim popit čaj, ili preporučiti mjesto za dobru kavu, onda svakako cafe bar Erika.

 

Poruka za naše čitaoce i čitateljke

Dišite. Moj primjer pokazuje da napuštanje komfort zone nije najteža stvar na svijetu. I kupite si udobnu obuću, tijelo će vam biti zahvalno.

 

Podeli sa prijateljima: Share on FacebookGoogle+Tweet about this on TwitterEmail to someone