MATIJA FERLIN

Pozorišni reditelj, koreograf i plesač, Pula

Interview // 24.09.2015.
COVER

Ovo je tvoje prvo gostovanje na Bitef festivalu, kako počinje i kako izgleda tvoj festivalski dan?

Budim se ujutro i još sam u Puli, Nakon brzinske kave sjedam u automobil i vozim se za Zagreb gdje puštam scenografiju za narednu premijeru i ponovo sjedam u auto i vozim se za Beograd. U 16:00 u Beogradu. Malčice kasnim na probu! Proba do 18:00, onda intervjui i brzinska presvlaka! Predstava u 19:00. Nakon odgledanih 20 minuta sjedam u gradsku kavanu, prvi topli obrok taj dan, i vraćam se u kazalište 10 minuta prije kraja predstave. Okrugli stol, druženje s kolegama, kratko pivo u Tezgi. Ponoć ja sam u krevetu u hotelu. Miran san. Čujem alarm u 08:00, doručak, check out. pravac Zagreb. Mojih 16 sati Bitefa! Kratko ali divno!

 

Na ovogodišnjem Bitefu ćemo imati priliku da vidimo tvoj autorski projekat „Mi smo kraljevi, a ne ljudi“ koja se bavi dečijim diskursom. Kako je nastala ideja za ovu predstavu?

Ideja za ovu predstavu došla mi je posredstvom mog brata Mauricija koji je dugo skupljao odgovore, male dijaloške strukture svojih sinova Pepea i Pija, da bi nakon par godina, na inicijativu Danijela Žeželja i Stanislava Habjana, izdao slikovnicu temeljenu na njihovim rečenicama. Onda sam shvatio da je dječji iskaz nevjerojatan scenski materijal, mnogo izazovniji od postojećih dramskih predložaka, nepredvidljiv, lucidan, istovremeno okrutan i nježan. U predstavi koristimo transkripte snimaka Mladena Kušeca, koji je pravi veteran u intervjuiranju djece, svi se vjerojatno sjećaju ili još uvijek prate legendarnu emisju Bijela Vrana na hrvatskom radiju. Koristili smo takodjer ulomke iz knjige talijanskog nastavnika Marcella D’Orte, već spomenutu slikovnicu i film Dijane Bolanče Paulić. Ti su nam materijali bili neizmjerno važni u gradnji predstave, omogućili su nam direktan “ulaz” u svijet dječje mašte.

 

 

Na koji način dečiji rasterećeni pristup jeziku utiče na promišljanje naše slobode mišljenja i izraza?

Vrijednost rada na ovom projektu proizašla je upravo iz činjenice da dječjoj logici nismo pristupali kao nečemu što je neozbiljno, već kao nečemu što je dječja interpetacije logike odraslih. Kada se tome tako pristupi, iz toga izranja neki sasvim novi oblik razumijevanja sebe, drugih ljudi, okoline i svijeta. I u tom slučaju poruka ostaje nepromjenjena, no svijest o dječjem načinu razmišljanja i nedostatku dječje neposrednosti u nama odraslima je pod povećalom.

 

U svojim predstavama koristiš pokret kao sredstvo izvođenja potpuno ravnopravno jeziku i konstantno istražuješ odnos između ova dva izraza. Koliko je teško artikulisati ideje kroz pokret i stvoriti njime narativ?

Jako me zanima neiskorišteni prostor tjelesnog u dramskom kazalištu. Tijelo ima resurse koje govor ne može ni zamisliti, samo treba naći načine kako ih osvijestiti. Smatram da je jedan od najvažnijih alata na sceni upravo to osvješćivanje sadašnjeg trenutka, osvješćivanje mene na sceni sada i ovdje, s određenim sadržajem pred publikom. Postoje mnogi glumci i plesači koji savršeno barataju zanatom, ali im se igra često, upravo zbog tog ignoriranja trenutka, pretvara u zanatsko odrađivanje, nerijetko u čistu fizičku virtuoznost, ogoljenu od konkretnog odnosa s publikom.

 

Ti si plesač, koreograf, reditelj, glumac, fotograf, kostimograf, performer, autor video spotova… Kako uspevaš da artikulišeš sve te različite medije i koncepte scenskog izvođenja?

Smatram da postoje umjetnici koji lakše ili teže artikuliraju svoj rad, svoju ideju. Smatram da spadam u neku sredinu, iz razloga što je moj pristup radu dosta intuitivan. Pristupam radu iz želje za spoznajom nečeg novoga. Ako govorimo o procesu, put koji me vodi do tog rezultata nije poznat. Sukladno tome, intuicija je jedan od mojih glavnih motora u procesu stvaranja, a tu su onda ostali suradnici (plesači, dramaturzi, scenografi…) koji tu intuiciju konkretiziraju. A rad je uvijek rad, ne pristupam kostimografiji drugačije nego režiji. Uvijek koristim jednake alate. Prirodan i logičan mi je odnos do različitih medija.

 

Koliko je zahtevna pozicija nezavisnog umetnika na hrvatsko pozorišnoj sceni? Gde je mesto scene savremenog plesa u Hrvatskoj, ali i regionu, u odnosu na svetsku scenu?

Smatram da pozicja suvremnog plesa u Hrvatskoj iz godine u godinu raste. No ponajviše zahvaljujući ljudima koji sačinjavaju samu plesnu scenu. Plesna umjetnost živi paradox jedne on najizvoznijh umjetnosti s jedne strane a s druge strane projektima se ne pruža dovoljna finacijsko, produkcijska potpora. Entuzijazam, predanost, poniznost  i neumorna strpljivost kljuc su uspjeha plesne scene u Hrvatskoj. Jel to zbilja tako treba biti? Jel to bas jedni recept za uspjeh jedne umjetničke discipline i njene prepoznatljivosti? Naravno da nije. Danas se skoro svaki poziv, zanimanje, posao nalazi u jednoj izazovnoj situaciji, no smatram da ne bi trebalo umanjivati značaj i važnost kulture i umjetnosti, usprkos tome što nas država, Vlada i njeno (ne)upravljanje krizom stavlja u nezahvalan položaj da moraš opravdavati svoj poziv. Smatram da većina kolega iz inozemstva i regije proživljava istu situaciju.

 

Ko su tvoji uzori, a ko su autori i izvođači čiji rad danas ceniš?

Cjenim rad kazališnih umjetnika čije predstave slave kazalište i njegov potencijal da mjenja sadašnjost i koji se ne boje rizika.

 

Da li si trenutno angažovan na nekom novom projektu?

Upravo večeras imam zagrebačku premijeru predstave Out Of Season, suradnja kanadske koreografkinje Ame Hendersoj i mene. Nakon čega slijedi nekoliko tjedana turneja da bi 18.10 započeo rad na novoj predstavi radnog naslova A PLAY u Ljubljani s četvero izuzetnih izvođača u produkciji Zavoda Emanat.

 

Muzika koju trenutno slušaš: 

Trenutno samo obrade.

 

Predstava koja je na tebe ostavila najjači utisak ove godine:

Predstava „De marfim e carne – as estátuas também sofrem“, portugalske koreografkinje Marlene Monteiro Freitas

 

Putovanje koga se rado sećaš:

Najdraže ono iz 1982. Ne znam točno gdje sam bio ali znam da sam bio. I bilo je divno.

 

Šta uvek nosiš sa sobom:

Discus Herniju.

 

Omiljeni doručak i mesto za doručak:

Jaja na oko, komad neke šunke,  kava… Mjesto? U gostima.

 

Poruka našim čitateljkama i čitaocima:

„Be the elephant you wish to see in the room.“ J.W.

 

Podeli sa prijateljima: Share on FacebookGoogle+Tweet about this on TwitterEmail to someone