OLIVER FRLJIĆ

Pozorišni reditelj, Zagreb

Interview People // 01.10.2015.
Kompleks Ristić_ delo v nastajanju_ekipa_ junij 2015_ foto Iztok Dimc za SMG (7)

 Foto: Iztok Dimc

 

Vaš projekat „Kompleks Ristić“ je imao premijeru na 49. Bitefu. Kako ste odlučili da se bavite likom i delom kontroverznog i nesumnjivo značajnog autora kao što je Ljubiša Ristić?

Ristić je zanimljiv zbog puno stvari. Mene je najviše zaintrigirala činjenica da je bio izbrisan iz javnog života, da je srpsko društvo upravo na njemu vježbalo jednu neprincipijelnu lustraciju. Nesumnjivo je riječ o jednom od najznačajnijih jugoslovenskih režisera čije se djelo, kao što uostalom i treba biti, pokazuje pametnijim od svog autora. Njegovi medijski napadi, pokušaj da svoje političko djelovanje u JUL-u prikaže kao dosljednost i vjernost jednoj ideji u krajnjoj liniji moraju rezultira napadima ad hominem na moju kazališnu malenkost, svim tim teorijama zavjere u kojima ispada da je ova predstava rađena po nečijem nalogu i da svi mi nemamo pametnija posla nego da diskreditiramo Ljubišu Ristića.

 

IMG_2917

Rad na predstavi „Kompleks Ristić“; Foto: Arhiv Slovensko mladinsko gledališče

 

 

Predstavi je prethodilo opsežno istraživanje na regionalnom nivou u kom su učestvovali saradnici iz Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane, Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca iz Rijeke, Bitef festivala i makedonskog festivala MOT (Mlad otvoren teatar). Možete li nam reći više o tom postupku?

Dramaturški tim, koji je koordinirao Rok Vevar, a koji je uključivao Ninu Gojić, Anu Vilenicu i Olgu Dimitrijević, pokušao je iz različitih aspekata osvijetili Ristićev rad u različitim sredinama. Svi ovi ljudi pripadaju generaciji koja Ristića poznaje isključivo iz sekundarnih izvora i nema nikakav emocionalan odnos prema njemu, pa smatram da i njihovi prilozi nisu opterećeni onom vrstom romantiziranja ili sotoniziranja Ristića koja je vrlo često prisutna kod njegovih nekadašnjih suradnika. Osobno sam razgovarao s dosta ljudi koji jesu bili dio KPGT-a. Kroz ono što su i gdje su oni danas se može promatrati i što se dogodilo s tom idejom. Neki su se devedesetih spremno odazvali zovu nacionalne države, neki, kao zmija noge, kriju svoju povezanost i s Ristićem i KPGT-om, a vrlo rijetki mogu objektivno sagledati što su ideja jedinstvenog jugoslovenskog kulturnog prostora, kao i njezin tvorac, doista bili – sa svim svojim pozitivnim i negativnim stranama. Ristićev problem s našom predstavom je u tome što ona dovodi u pitanje jedan od konstitutivnih mitova jugoslovenskog pozorišta. Ali po meni zadaća teatra i nije ništa drugo nego demitologiziranje različitih slojeva stvarnosti u kojoj živimo i stvaramo. Kazalištu u toj stvarnosti svakako pripada posebno mjesto.

 

Koliko istraživanje rada Ljubiše Ristića na regionalnom nivou ponovo ujedinjuje ono što se danas naziva postjugoslovenski prostor i daje mu zajednički teatarski identitet?

Sa svakom vrstom fiksnog identiteta imam problem i po meni je to prvi korak u fašizam. Zanimaju me fluidni identiteti, nikakav kulturni unitarizam. Ja ne mogu razmišljati o srpskoj ili hrvatskoj kulturi, već o pojedinim autorima i njihovom djelu. Ovaj pridjev srpski ili hrvatski je oblik silovanja koji ih smješta u čopor s gomilom mediokriteta čija pripadnost nacionalnom korpusu služi za kompenzaciju onoga što nedostaje u njihovom umjetničkom radu. Ne znam što bi bio zajednički teatarski identitet. Meni je drago što se neka moja generacija kazališnih autora toliko razlikuje i u formalnom i u sadržajnom smislu. Upravo činjenica da ti ljudi rade nešto suštinski drugačije, da njihov teatar gleda svijet na način na koji ga nikada neću gledati ja, jest ono što me njihovom radu privlači.

 

Kopleks Ristić 49Bitef15 Jankovic Jelena (35)

„Kompleks Ristić“; Foto: Jelena Janković

 

Ljubiša Ristić  je od 2000. godine odsutan iz dominantnih pozorišnih tokova zbog svog političkog angažovanja tokom 90tih i živi kroz arhivsku građu i privatne istorije najbližih saradnika. U kojoj meri je rad na predstavi artikulisao Vaše lične stavove na tu temu?

Sve moje predstave su jako osobne. Ja ne radim teme koje su in cool, već ono što me intimno zanima. Ristić je za srpsko društvo odavno prestao biti tema, postao je dio službenog zaborava. Mene je zanimalo, uz sve ostalo, i da ga otrgnem od tog zaborava, da pokažem da je kazalište prostor kontra-sjećanja. Uz to, Ristić odlično funkcionira i kao metafora za ono što se dogodilo sa državnom zajednicom u kojoj smo još do prije nešto manje od četvrt stoljeća živjeli.

 

Kako je moguće da i danas nakon 20 godina, 90te i dalje predstavljaju neuralgičnu tačku? Da li onda uopšte možemo govoriti o političkoj volji za kritičkim promišljanjem demokratije i perioda koji je usledio?

90-e će biti neuralgična točka do nekog sljedećeg rata. Sukob niskog intenziteta, fašizam malih razlika – sve su to savršeni instrumenti da se ljude na ovim prostorima drži što dalje od njihove klasne svijesti. Jugoslavija je bila najzanimljivija po tome što se kroz nju prvi put na ovim prostorima radnička klasa pojavljuje kao punokrvni politički subjekt.

 

Kopleks Ristić 49Bitef15 Jankovic Jelena (31)

„Kompleks Ristić“; Foto: Jelena Janković

 

U svojim produkcijama se bavite recentnom političkom istorijom, a govor koji ispada iz dominantnog političkog diskursa se često tumači kao provokacija. Na koji način sukob teatarske i društvene stvarnosti koji generište svojim delovanjem može imati potencijal društvenog delovanja, odnosno proizvodnje politike teatrom?

Najrprije bi trebali definirati što je politika. Parlamentarna demokracija je uglavnom proces depolitizacije, prazan ritual koji ne reprezentira ništa osim već postojeće konstelacije interesa. Međutim, jedini pravi sukob koji se ikada dogodio u kazalištu je sukob teatarske i društvene stvarnosti, pri čemu ne treba zaboraviti da je teatarska stvarnost dio te iste društvene stvarnosti, samo posebno izoštren. Moje ranije predstave su uvijek, kao potencijalnu publiku, pretpostavljale i centre političke moći i nerijetko ih izazivale da pokažu svoju pravu narav. Splitske „Bakhe“ su bile zabranjene, „Nebožanska komedija“ iz Krakowa također, a i cijeli niz drugih predstava se bio opasno približio

 

Na čelu ste insitucije Hrvatskog nacionalnog kazališta u Rijeci. Možete li nam reći nešto više o sredini u kojoj stvarate i o široj slici repertoarske politike?

Program HNK u Rijeci je revidiranje koncepta nacionalnog kazališta. Dakle, mi ovu insituciju ne koristimo da bi konzervirali nacionalnu kulturu i konsolidirali većinski nacionalni korpus, već za jednu vrstu socijalnog performansa koji pokazuje koliko je doista fašistoidno društvo u kojem živimo i koliko su isključive vrijednosti na kojima je ono početkom devedesetih konstituirano. Elem, ne radi se o tome da radimo lijepe predstave koje će zadovoljavati malograđanski ili nacionalnu ukus, već da cijelu instituciju stavimo u jedan širi kontekst različitih društvenih antagonizama.

 

Kakav je vaš odnos prema kulturnoj politici u Hrvatskoj danas? Koliko je ona odraz real-političkih dešavanja i relacija, a koliko državna reprezentacijska praksa?

Kulturna politika u Hrvatskoj danas je uvlačenje u dupe onima koji će krajem ove ili početkom sljedeće godine osvojiti parlamentarne izbore. A to nas vraća u najmračniji mrak devedesetih. Volim si laskati da je riječki HNK svetionik u tom mraku.

 

Na čemu ste trenutno najviše angažovani i koji su Vam dalji planovi?

Na međunarodnoj koprodukciji „Estetika otpora“ u koju su uključeni berlinski teatar HAU, bečki festival Wiener Festwochen, ljubljanski SMG, riječki HNK i još par partnera. Riječ je o inscenaciji romana Petera Weissa koji je i na njemačkom govornom području poprilično nepoznat, a danas aktualan više nego ikada.

 

Muzika koju trenutno slušate

The White Birch.

 

Putovanje koga se rado sećate

Istanbul i Skopje.

 

Šta uvek nosite sa sobom

Sat.

 

Omiljeni doručak i mesto za doručak

Kuhinja u stanu u kojem trenutno živim.

 

Poruka našim čitateljkama i čitaocima

Gledajte dobro kazalište.

 

Podeli sa prijateljima: Share on FacebookGoogle+Tweet about this on TwitterEmail to someone